Od podizvođača do industrijskog partnera

Bosna i Hercegovina ne počinje od nule. Njene kompanije već učestvuju u evropskim dobavljačkim i vrijednosnim lancima, posebno u automobilskoj, metalnoj i elektroindustriji.

Ta činjenica je važna, ali otvara ozbiljnije pitanje: ako smo već dio lanca, koliko vrijednosti u njemu zadržavamo?

Nije svaka proizvodnja jednako vrijedna

Dvije kompanije mogu ostvariti sličan prihod, a imati potpuno različitu stratešku poziciju. Jedna prodaje uglavnom radni sat i jednostavnu obradu prema tuđoj specifikaciji. Druga kontroliše inženjersko znanje, certificiran proces, alat, razvoj proizvoda, ključnu komponentu ili direktan odnos sa kupcem.

Druga kompanija obično zadržava veći dio vrijednosti i teže je zamjenjiva. Zato rast količine nije dovoljan razvojni cilj. Važno je kako se mijenja pozicija firme u lancu.

Industrijski projekat širi se izvan jedne hale

Dobra proizvodna investicija može stvarati potražnju za lokalnim dobavljačima, održavanjem, transportom, softverom, inženjeringom, alatima i obukom. Zbog toga Behric ne procjenjuje samo broj mašina i radnih mjesta, nego sposobnosti koje projekat razvija u širem poslovnom sistemu.

Kapital za proširenje mora imati preciznu namjenu. Nije dovoljno reći da je potreban za veću proizvodnju. Potrebno je znati koja nova sposobnost nastaje, ko kupuje dodatni kapacitet, koja marža se stvara, koji rizik ulazi i može li tim voditi veći sistem.

Blizina Evropske unije nije potpuna strategija

Geografska blizina može skratiti lanac, ali vrijedi samo ako logistika, kvalitet i rokovi rade. Jeftinija proizvodnja nije prednost ako proizvod nije stabilan. Raspoloživa radna snaga nije prednost ako znanje ne može ostati u kompaniji.

Integracija u evropske lance istovremeno donosi izloženost promjenama potražnje, dekarbonizaciji, novim standardima i prekograničnim poremećajima. Projekat mora pokazati kako upravlja tim promjenama.

Sljedeći korak u lancu vrijednosti

Za jednu firmu razvojni korak može biti prelazak sa jednostavne na složeniju komponentu. Za drugu završna obrada koja se danas radi u inostranstvu, nova certifikacija, vlastiti alat, inženjering, raznovrsnija baza kupaca ili vlastiti proizvod.

Moguća je i zajednička proizvodnja sa turskim ili evropskim tehnološkim partnerom, ali samo ako su uloge, vlasništvo nad znanjem, kupac i upravljanje jasno uređeni.

Cilj nije samo proizvesti više. Ozbiljnije pitanje glasi: možemo li proizvoditi nešto složenije, potrebnije i teže zamjenjivo?

Tu se mijenja pozicija kompanije, marža i odnos sa partnerom. Tu podizvođač počinje postajati industrijski partner.