Tehnologija bez korisnika nije inovacija

Tehnologija je ulaz, a inovacija je provjerena upotreba

Rješenje može raditi u laboratoriji, imati patent, nagradu i uvjerljivu demonstraciju, a da još nije dokazalo da će ga neko usvojiti. Tehnička novost odgovara na pitanje može li nešto biti napravljeno. Vrijednost zavisi od toga rješava li važan problem u stvarnom okruženju.

Zato razlikujemo ideju, dokaz principa, prototip, terenski pilot, plaćenu primjenu i rad u većem obimu. Svaka faza nosi drugačiji dokaz. Prelazak se potvrđuje rezultatom, dokumentom ili ponašanjem korisnika i kupca.

Korisnik, kupac, platilac i odobravalac često nisu ista osoba

Radnik može koristiti sistem, direktor odobriti kupovinu, IT voditi integraciju, sigurnosni tim postaviti uslove, a nabavka zaključiti ugovor. Pozitivan razgovor s jednom stranom zato nije dokaz kupovine.

Mapira se ko osjeća problem, ko bira, ko plaća, ko može zaustaviti uvođenje, ko upravlja rješenjem i ko ga održava kada razvojni tim ode.

Stvarna konkurencija je sadašnji način rada

Konkurent može biti tabela, poziv, postojeća mašina, ručni postupak, interni tim ili odluka da se ništa ne mijenja. Nova tehnologija mora nadoknaditi cijenu, vrijeme, obuku, integraciju i rizik promjene.

Pohvala ideji nije isto što i spremnost organizacije da promijeni proces i plati cijeli trošak uvođenja.

Pilot mora odgovoriti na odluku

Pilot testira najveću preostalu pretpostavku u stvarnom okruženju. Prije početka mora imati pitanje, početno stanje, metriku, trajanje, odgovornu osobu, pristup podacima, prag uspjeha i odluku koja slijedi.

Ako je rizik pouzdanost, mjeri se rad pod stvarnim opterećenjem. Ako je usvajanje, mjeri se ponovljena upotreba. Ako je ekonomika, računaju se korist i puni trošak. Regulatorni ili sigurnosni rizik ne smije biti uklonjen stvaranjem vještački lakog testa.

Prava, integracija i usklađenost mogu zaustaviti dobru tehnologiju

Mora biti jasno ko je unio postojeće znanje, ko posjeduje novi rezultat i ko smije koristiti podatke, kod, model, dizajn i dokumentaciju. Provjeravaju se licence trećih strana, mogućnost zakonite primjene, interoperabilnost, privatnost, kibernetička sigurnost, dozvole, standardi i certifikacija.

Patent ili tehnički uspjeh ne rješavaju automatski ta pitanja.

Komercijalizacija je sistem isporuke

Tržišno spreman proizvod ima odgovornu osobu, dokumentaciju, pouzdan proces implementacije, obuku, održavanje, reakciju na kvar i kontinuitet kada ključni član tima ode.

Komercijalni slučaj obuhvata cijenu, nabavku, prodajni ciklus te trošak integracije, infrastrukture, sigurnosti, garancije i podrške. Prihod bez punog troška može prikriti model koji gubi novac sa svakim korisnikom.

Kapital treba ubrzati dokaz, a ne zamijeniti ga

Najkorisniji partner može biti kupac s realnim okruženjem, industrijska firma s proizvodnjom ili distribucijom, istraživač koji zatvara tehničku prazninu ili kapital za jasno određenu fazu.

Prije predstavljanja mora se znati šta partner unosi, koju prepreku uklanja, koja prava dobija i šta slijedi ako cilj nije ostvaren. Široka ekskluzivnost bez mjerljive obaveze može zatvoriti tržište umjesto da ga otvori.

Šta Behric traži prije sljedećeg koraka?

Povezujemo problem; korisnika, kupca, platioca i odobravaoce; sadašnju alternativu; nivo dokaza; pilot i odluku; sigurnost i regulativu; prava i podatke; isporuku i podršku; cijenu i puni trošak; te mandat i odgovornost partnera.

Ne nazivamo prototip proizvodom zato što radi u demonstraciji niti interes narudžbom zato što je razgovor bio pozitivan. Predstavljamo samo nivo spremnosti koji se može dokazati.